Žalite se na kolegu sa posla ili radije glavu gurnite pod hladan tuš

Žalite se na kolegu sa posla ili radije glavu gurnite pod hladan tuš

Uopšte nije bitno da li razgovarate sa hirurzima, pravnicima, taksistima, ljekarima, apotekarima, profesorima, menadžerima ili menadžerčićima, svakodnevno ćete se susresti sa jadanjem o teškim mukama u poslovnim odnosima, naročito odnosima sa kolegama. Ljudi teško postižu kompromis i uopšte teško komuniciraju, teško ostvaruju i elementarni konsensus oko poslovne saradnje. Stvar zapravo prividno i funkcioniše: sukobi nisu toliko učestali koliko je učestalo ogovaranje i priča o tome kako ja znam sve, a koleginica koja sjedi pored mene ne zna ništa. Čuli ste, sigurno, stotine takvih priča i nema tu mnogo pravila; jedno je čvrsto i nimalo zlatno – niko ko radi nije izbjegao opasnost komentarisanja i olajavanja, pa i sukobljavanja na radnom mjestu.

Radno mjesto povezuje ljude koji su vođeni različitim motivima, različitim potrebama, sasvim drukčijim emocijama oko posla koji rade i drukčijim shvatanjima o samima sebi. Ljude različitog profila, mentalnog sklopa, obrazovnog profila i svih mogućih privatnih i profesionalnih preferencija. Ko bi to pomirio? Ko bi od takvih razlika napravio energiju koja će voditi u pravcu ostvarenja ciljeva, misije i vizije kompanije?  To, logično, radi vlasnik i/ili direktor kompanije. Vlasnik ili radi to ili misteriozno otvara i zatvara firme, a direktor ili radi to ili mijenja radna mjesta, uz toplu preporuku prethodnog poslodavca. Svako će potpisati preporuku kada se treba riješiti nekoga ko nije radio svoj posao. Neka  glavi boli i nekog drugog, naprimjer, konkurenciju.

Pozicija uposlenika je takva da je u opisu svakog radnog mjesta obaveza da energiju posvetite i međuljudskim odnosima. Zajednički cilj je skoro nemoguće ostvarivati dok razmjenjujete ružne emocije. Zamislite da vodite ljubav i istovremeno se svađate. Ne ide. Ili ako i ide, skroz je bezveze. Uvijek je teško slušati kako neko drugi ne valja. To je gubljenje vremena na nekoga ko svakako, očigledno, nije važan pažnje. Ali, dok ja govorim da moja koleginica ne valja, zapravo je poredim s nekim. Sa nekom drugom kolegicom, možda, a sa mnom, sigurno.

U predstavljanju ljudi koje ne poznajem uvijek više saznam o onome koji ih predstavlja nego o njima koje predstavlja. To je zapravo jedan od osnovnih stubova za moju teoriju da je vještina komuniciranja najznačajnija vještina za lični i profesionalni razvoj, u bilo kojoj struci. O čemu god govorite, istovremeno, i više govorite o sebi. Šta god predstavljate, više predstavljate sebe nego to nešto. Na koga god se žalite, otkrivate o vama nešto što ne biste voljeli da znam. Što se duže žalite, sve ste dalje od mog ili nečijeg svijeta kvaliteta.

Razmislite o tome pa kada poželite da sljedeći puta olajavate kolegu ili koleginicu s posla – pa radije glavu gurnite pod hladan tuš. Šteta je manja a osvježili ste i sebe i nesretnog sagovornika.

(3) Comments
  1. Smisleno pod uslovom da polaziš od pretpostavke da neko treba da “od takvih razlika napravi energiju koja će voditi u pravcu ostvarenja ciljeva, misije i vizije kompanije”. Ako tog nema, tj. ako riba smrdi sa glave, što zbog duplih standarda što zbog ovoga što si pominjao u tekstu, ostaje nam ili hladan tuš ili učestalo bolovanje jer su takvi odnosi toksični. Pored svega, većina ljudi smatra da je minus drugog, njegov plus. Inače, da. Ovako bi trebalo biti…

  2. Ja nekako osjećam da ovakvo zagađivanje okoline, poput zagađivanja okoliša generalno, ne može nikada donijeti nikakvu i baš nikakvu korist 🙂

    Usmjeravanje energije je valjda najteži posao, kao i pravljenje fair-play okruženja. Ali to već nije opis mog radnog mjestaa 🙂

  3. Koliko znam, odnosno koliko sam imala u vidu svoje i iskustvo prijatelja, poslednjih decenija- čitati od kako se rukovodeće pozicije stiču isključivo zbog doprinosa stranci, tako postavljenima i nije cilj postizanje i negovanje pogodne atmofere. Osveta inferiornih, reče moja prijateljica baš juče- pa se udružuju sa sličnima sebi i truju radnu sredinu smicalicama i podvalama. Zato nam i jeste, bar u našoj državi, ovako kako jeste.
    E sad, kod privatnika bi trebalo da je drugačije, al opet- neka tuđa iskustva govore da često i oni sami previde kvalitet i podlegnu uticaju srednjaša, ulizica i slatkorečivih zabušanata. Izgleda da u tvom okruženju to ne prolazi, na svu sreću.

Leave a Reply