Zrnce ljudskosti – začin za život u 21.stoljeću

Zrnce ljudskosti – začin za život u 21.stoljeću

Neko je nekada rekao da bi, kada bi se pamet prodavala, svako kupio svoju. Čudan je život u BiH, i čini mi se da bi se na toj rasprodaji pameti najprije prodale one najjeftinije. Ili bismo ukrali neku dobru. Spustili cijenu. Slagali da je naša. Nije to samo stvar naših ličnih i korporativnih budžeta, to je stvar navike u okruženju u kojem su

  1. bezobrazluk
  2. beznađe
  3. bezidejnost

pretvoreni u 3 čarobna „bez“, sa kojima stoički živimo.  Otuđenost državnih institucija od naroda kojem služe, otuđenost međunarodnog faktora od haosa u kojem bi trebali praviti red, otuđenost mladih, elokventnih, obrazovanih i seksipilnih ljudi od ciljeva koje bi trebali definisati u životu, svođenje puta i cilja na lovu sa kojom se ne može kupiti ništa što je zaista vrijedno u životu.

U takav ambijent se u Bosnu i Hercegovinu uvodi i termin korporativne socijalne odgovornosti, sa sugestijom da bi veza domaće ekonomije i nevladinog sektora mogla biti jednim od izvora dobrobiti i za kompanije i za nevladin, tzv. neprofitni sektor, a i za gladne građane i građanke Bosne i Hercegovine. I ta priča je sasvim otuđena i niko u njoj ne vidi poentu. Kompanije ne vide interes investiranja u društvo sklono pljuvanju ruke koja ga hrani ili usrećuje, nevladin sektor želi više novaca i lakše procedure realizacije projekata kojima se cilj baš ne mora ni znati a kamoli ostvariti, a budžeti trebaju biti što veći, a građani ne vjeruju nikome i ničemu, osim etici zaštite vitalnog nacionalnog interesa, svakako naučeni da je veliki uspjeh poginuti za državu u kojoj su se (sasvim slučajno) rodili.

Šta raditi, kome vjerovati, čemu služiti i kako definisati cilj i mjeru našeg života i rada u takvom okruženju? Korporativna socijalna odgovornost je sjajna stvar, za neke druge prostore i neka druga vremena. Ima nešto svakodnevno, svakonoćno, vrlo korisno, što bi trebalo uvesti kao dnevnu dozu obaveze za sve građane BiH, poduzetne i nepoduzetne, Srbe, Hrvate, Bošnjake i ostale. Nešto najosnovnije, najznačajnije, nešto što bi moralo biti značajnije od novog spota Dine Merline, od historijske uloge Gavrila Principa i nastupa Šabana Šaulića.

Zrnce ljudskosti, kao začin za naše svakodnevno funkcionisanje, kao nešto što će biti najsastavniji dio naših ličnih i profesionalnih života i navika. Nedostaje nam. Dajte da mislimo o tome, nema veze što je oko nas 21. vijek. To nije najjeftinije rješenje, to nije najprofitabilnija opcija, ali cijena i profit nisu ni jedini, ni osnovni sastojak naših života. Korporativnu socijalnu odgovornost i tranziciju ovog društva ćemo ostaviti za neko vrijeme kada nećemo biti ovoliko lijeni, beznadežni, pokvareni i bezobrazni.

Možda bismo mogli izmisliti termin lična odgovornost i prodati ga, širom svijeta. Ali, nažalost, taj termin postoji. E baš bismo mogli i da se zbližimo sa ličnom odgovornošću.

Neko će za 20 ili 30 godina pitati šta smo radili, možda čitati i naše statuse i naše blog postove, možda pitati nekoga za naše karijere i živote, interesovati se i gledati šta smo mi to voljeli, radili, kome smo pisali pjesme i šta su bili naši ideali. Jesu li naše vrijednosti bile čisto prodajnog karaktera ili su nosile i nešto ljudskosti, nešto sadržine dobrote koju smo davali, a ne prodavali.

Hajde da iz ove tačke razmislimo: hoćemo li se stidjeti toga kakvi smo bili i šta smo radili?

Ostavite odgovor